Reforma za unapređenje vladavine prava u Bosni i Hercegovini

2.1. O dosadašnjim reformama sektora pravosuđa u BiH

U posljednje dvije decenije došlo je do pomaka u približavanju pravnog sistema Bosne i Hercegovine standardima vladavine prava. Analizirani su brojni organizacioni i procesni propisi u Bosni i Hercegovini, i izvršene neophodne izmjene, posebno one koje se tiču normi pravosudnog organizacionog prava, antikorupcijskog seta propisa u FBiH, Zakona o zabrani diskriminacije u BiH, te odredbi zakona i drugih propisa krivičnog prava koji se odnose na istragu, procesuiranje i presuđivanje krivičnih djela ratnih zločina, terorizma i korupcije.

2.2. Reforma sektora pravosuđa u Reformskoj agendi za BiH

U Reformskoj agendi se pravosuđu, kao i javnoj upravi, pristupa dosta površno i očigledno je da reforme predviđene u ovim sektorima nisu bile u fokusu onih koji su Agendu planirali. Stiče se utisak da su reforme u ove dvije oblasti “pridodate” Agendi, samo kako bi se moglo ustvrditi, da se reforma ne odnosi isključivo na ekonomske teme. U ovoj je oblasti planirano manje zakonskih rješenja, nego u ostalim. Akcenat je stavljen na usvajanje strategija (za borbu protiv korupcije, za borbu protiv terorizma, za upravljanje granicama), na saradnju policijskih agencija sa pravosudnim tijelima, jačanje integriteta pravosuđa i policijskih agencija, jačanje međunarodne saradnje, i ono što možemo označiti kao želju za boljim radom pravosuđa (“insistirat će se na tome da sudovi donose odluke u razumnom roku”). Ovo se može objasniti činjenicom da je pravosudni sistem BiH bio predmetom sveobuhvatne reforme u periodu od 2003. do 2008. kojom su postavljeni temelji njegovog rada. Sve promjene nakon tog perioda odnose se samo na poboljšavanje sistema, a ne na njegovo radikalno mijenjanje.

2.3. Kadrovska politika u sektoru pravosuđa

Imenovanje na funkciju sudije/tužioca u Bosni i Hercegovini vrši Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine. Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o imenovanju ne sadrže obrazloženje zašto je jedan kandidat izabran, a drugi nije. One sadrže samo načelne kriterije da je pri imenovanju konkretnog diplomiranog pravnika na funkciju sudije/tužioca VSTV „uzeo u obzir kriterije poput: stručnog znanja, radnog iskustva i radnih rezultata; stručne sposobnosti zasnovane na dosadašnjim rezultatima u karijeri; sposobnosti da nepristrano, savjesno, marljivo, odlučno i odgovorno obnaša dužnosti u okviru funkcije za koju se prijavljuje; odnosa sa radnim kolegama, ponašanja van posla, profesionalne nepristranosti, ugleda i iskustva na rukovodećim poslovima“. Kada je riječ o prvom imenovanju, primijećeni su slučajevi imenovanja osoba sa malim životnim i radnim iskustvom na zahtjevne funkcije sudije/tužioca. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine je samo navedeno da se određeni rukovodilac pravosudne institucije može ponovo imenovati, a nije definisano na koliko mandata, tako da su pojedini predsjednici sudova već treći mandat na funkciji, uz vršenje funkcije tzv. vršilac dužnosti određeni broj puta. Za imenovanja koja vrši  VSTV nije odlučna činjenica poput otežavajuće okolnosti da je nosilac pravosudne funkcije disciplinski sankcionisan, te samim tim potpuno, ili djelimično diskvalificiran za obnašanje zahtjevnije pravosudne funkcije. Ne postoji propisano pravo sudija/tužilaca u konkretnom sudu/tužilaštvu da daju mišljenje o kandidatima za predsjednika suda/glavnog tužioca. VSTV nema interni akt kojim bi propisao uvid u dokumentaciju protivkandidata (tehničke aspekte: način i mjesto uvida, fotokopiranje dokumentacije, uvid putem punomoćnika, mogućnost prigovora na vrednovanje referenci…). Nije predviđeno ni ponavljanje postupka izbora i imenovanja nosioca pravosudne funkcije, te ni poništenje odluke o izboru u tom slučaju, gdje bi se odložilo imenovanje konkretnog diplomiranog pravnika do okončanja procedure osporavanja njegovog imenovanja, budući da nezadovoljni kandidati, u slučaju da nisu imenovani, imaju pravo pokretanja upravnog spora pred Sudom Bosne i Hercegovine. Institucije koje edukuju kandidate koje se žele baviti pravosudnom funkcijom i institucija koja imenuje nosioce pravosudnih funkcija, nisu iste, što je u skladu sa principom nezavisnosti sudstva, ali ne postoji obaveza VSTV-a BiH da imenuje osobu koja je u centrima za edukaciju sudija i tužilaca okončala početnu obuku na funkciju sudije/tužioca.

2.4. Transparentnost i odgovornost u pravosudnim institucijama

Nosioci pravosudnih funkcija u Bosni i Hercegovini, za povrede službene dužnosti odgovaraju disciplinski. Disciplinski postupak može rezultirati  sankcionisanjem sudija/tužilaca za propuste u vršenju svog posla, ili za neetično ponašanje van suda/tužilaštva. Na taj način učvršćuje se povjerenje građana u rad sudija/tužilaca i cjelokupnog pravosudnog sistema. Zabilježeno je više slučajeva razrješenja sudija/tužilaca za utvrđene disciplinske prekršaje unutar suda, počinjene prilikom rada na konkretnim predmetima. Kada su pokretani disciplinski postupci za sumnju na određena koruptivna ponašanja (npr. otuđivanje novčanog iznosa iz spisa), paralelno su pokretani i krivični postupci. Takvi nosioci pravosudnih funkcija nisu razrješavani, već oslobođeni, a imenovanje na funkciju je slijedilo nakon okončanja disciplinskog postupka. Drugi su bili suspendovani za eventualne koruptivne radnje. Mali broj slučajeva razrješenja se odnose na situacije utvrđenih disciplinskih prekršaja van suda/tužilaštva. I kada sve ukazuje na težak disciplinski prekršaj, praksa UDT-a je bila sklapanje sporazuma o priznanju krivnje, ili sugerisanje nosiocu pravosudne funkcije da podnesu ostavku.

Kada se odluke o razrješenju donose, one obično ne sadrže obrazloženja. Odluke o suspenziji, takođe ne sadrže jasne razloge zbog kojih je sudija/tužilac suspendovan. Prema trenutnim internim aktima VSTV-a BiH, sudiji/tužiocu može prestati funkcija na lični zahtjev nakon pokretanja postupka za razrješenje, a do okončanja postupka. Ne postoji direktna jurisdikciona zaštita pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine za razriješenog sudiju/tužilaca, osim prava na apelaciju. Ne postoje objektivni kriteriji za formiranje disciplinskih komisija. Neuređeno je po kojem postupku i kriterijima VSTV bira članove disciplinske komisije koji nisu članovi VSTV-a. Komisije nekad nisu formirane na paritetnoj osnovi. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ne sadrži pravo članova VSTV-a da podnesu prijedlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca, a mišljenja Stalne komisije za etiku nisu kvalitetno obrazložena.

Imovinski kartoni sudija i tužilaca su tajna, dok javnost može da sazna visinu plata (propisana pravnim aktima). Visoko sudsko i tužilačko vijeće odbilo je da objavi vrijednost imovine sudija/tužilaca. Zaštita privatnosti, proklamovana članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, nije i ne može biti opravdanje za neobjavljivanje imovinskih kartona nosilaca pravosudne funkcije. Može se onda reći kako su nosioci drugih javnih funkcija (npr. parlamentarni zastupnici) u tom smislu diskriminisani, budući da se njihovi imovinski kartoni objavljuju.

U regionu postoji pozitivna praksa objavljivanja imovinskih kartona nosilaca pravosudnih funkcija. U Republici Srbiji za neprijavljivanje i lažno prijavljivanje imovine predviđena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Propisivanje obaveznosti objavljivanja imovinskih kartona sudija/tužilaca imalo bi za posljedicu pozitivnu percepciju javnosti u BiH o radu VSTV-a BiH. Ovako, se stiče dojam da VSTV štiti nosioce pravosudnih funkcija, kada ne mijenja svoje interne akte u kontekstu ispravnog popunjavanja imovinskih kartona.

2.5. Efikasnost sudskog odlučivanja i kvalitet sudskih odluka

Ministarstvo pravde BiH i Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH još od 2007. godine promovišu institut sudske nagodbe koji omogućava dogovor stranaka o predmetu spora. Također promoviše se i institut medijacije kao vansudska nagodba stranaka putem posrednika-medijatora. Može se konstatovati da institut medijacije, kao alternativnog rješavanja sporova, do sada nije polučio adekvatne rezultate. Jedan od razloga za to je, pored otpora uslijed nedovoljnog povjerenja građana, i neadekvatno vrednovanje u sklopu mjesečne norme koju sudija treba da ostvari. Zbog toga, sudije nemaju dovoljno motivacije da predmete upućuju na medijaciju.

Sudovi u BiH su u prvoj polovini 2016. godine riješili 3.681 predmet putem sudske nagodbe, a u 2015. godini je na ovaj način riješeno 5.568 predmeta. Ovaj institut se, ipak, ne koristi u potrebnom obimu te je zbog toga i VSTV organizovalo sedmice „sudske nagodbe“ gdje se pozivaju zainteresovane stranke čiji se predmeti vode pred sudovima u BiH, da u određenom vremenskom periodu, riješe predmet putem sudske nagodbe, koji je ekonomičniji i brži za stranke.

Također, jedan od problema zbog kojeg trpi efikasnost sudskog odlučivanja je nepopunjavanje sistematizovanih, a upražnjenih  radnih mjesta sudija i tužilaca, za što se najviše prigovor može staviti nadležnim ministarstvima finansija i pravde. Dodatne sudije se imenuju na period od maksimalno dvije godine, a u praksi do imenovanja za redovnog sudiju znaju biti imenovani za dodatnog sudiju i nekoliko puta. Ovim se postiže kontinuitet, ali se istovremeno demotivišu ovako imenovane sudije. Oni, budući da nisu zaposleni na neodređeno vrijeme, često odlaze u druge sektore u potrazi za stalnim poslom, koji odgovara njihovoj stručnoj spremi i potrebama. Sudije/tužioci se mogu upućivati na rad u drugi sud/tužilaštvo na osnovu odluke VSTV-a BiH.

Pored vrhovnih sudova entiteta, i ostale pravosudne institucije treba da, kao redovnu, uvedu praksu traženja ekspertnog mišljenja, naručivanja studija od strane pravnih fakulteta ili instituta u BiH, odnosno angažovanja vodećih stručnjaka za određena pravna pitanja. Na ovaj način bi se ojačali kapaciteti sudova za analitički rad koje sudovi trenutno ne posjeduju.

2.6. Nezavisnost sudstva

U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji jedinstveni budžet za pravosudne institucije. Ovakav akt je postojao u bivšoj Jugoslaviji, a i bivša SRBiH je imala zaseban budžet za pravosuđe. U finansiranju pravosudnih institucija sada djeluju brojni pravni partikularizmi. Pravosudne institucije se finansiraju iz 14 budžeta, ovisno o nivou vlasti i, budući da nemaju zajednički budžet, odnosno da ne kreiraju budžet samostalno, ovo je jedini primjer institucionalne zavisnosti pravosudnih institucija od reprezentativnih organa i upravnih organa. VSTV, zakonodavne, izvršno-političke i upravne institucije i organi trebalo bi da imaju partnerski odnos u rješavanju ovog problema.

Međutim, primjetni su napadi od strane političkih elita na VSTV, kao „nikome odgovornog“ regulatora pravosudnog sistema. Dešavali su se i neprimjereni istupi u medijima te neprimjereni konflikti među kojima je bilo i ličnih obračuna između pojedinih članova VSTV-a BiH i nosilaca političkih funkcija, te između rukovodilaca pravosudnih institucija i nosilaca političkih funkcija. Činjenica je da VSTV funkcionira kao državni organ (uprave) koji nije odgovoran ni zakonodavnoj, ni izvršnoj vlasti, već je potpuno nezavisni regulator pravosudnog sistema. Stoga, veoma je teško uticati na promjene prakse ove institucije i kvalitet njenog rada. Prijedlozi za reformu ove institucije odnose se na njeno razdvajanje na vijeće tužilaca i vijeće sudija, odnosno na vraćanje ovlasti zakonodavnim tijelima u domenu izbora sudija i tužilaca, ili bar predsjednika najviših sudskih tijela i glavnih tužilaca. Smatramo da se o ovim prijedlozima raspravlja sa pretjeranim emotivnim nabojem, pri čemu se kao dokazane uzimaju tvrdnje da bi, primjera radi, izbor glavnog tužioca BiH od strane Parlamentarne skupštine BiH doveo do neminovne politizacije pravosuđa. Kao da se zaboravlja da i postojeći model izbora sudija i tužilaca dovodi do ogromnog nepovjerenja javnosti u spregu između politike i pravosuđa. Uostalom, apsolutna separacija politike i pravosuđa je ideal kojem se teži, a ne stvarno stanje stvari u najvećem broju zemalja. Polazeći od ovih pretpostavki, ali i nezadovoljstva javnosti smatramo da je neophodno da Ministarstvo pravde BiH započne sa javnim konsultacijama o pitanju preuređenja VSTV-a i načinu izbora sudija i tužilaca.

Zbog svega toga, potrebno je što prije postići veću ravnotežu između neodgovornosti VSTV-a, s jedne strane prema građanima, i nezavisnosti od drugih grana vlasti, s druge strane. U Mišljenju broj 10 Konsultativnog vijeća Evropskih sudija propisano je (članovi 42. i 43.) da se ova ravnoteža prvenstveno može postići kroz rad Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a. VSTV je uradio dosta na povećanju transparentnosti rada putem otvaranja sjednica za javnosti (uz propisivanje izuzetaka), ali bi se u određenim segmentima (primarno faza izbora i imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija), javnost rada ovog državnog organa mogla povećati.

Takođe je neophodno razmotriti mogućnost uspostavljanja zasebnog budžeta za pravosudne institucije,[1] kao i ojačati odgovornosti VSTV-a, putem pojačanja transparentnosti u njihovom radu te poboljšanja kapaciteta Ureda disciplinskog tužioca. Uz sve to, neophodno je poboljšati saradnju sa zakonodavnom i izvršnom vlasti.

2.7. Upravni sporovi

Kada je riječ o sudskoj zaštiti o pravima, odnosima i obavezama iz službeničkog odnosa, u FBiH je kreirana sudska praksa prema kojoj se o radnim odnosima državnih službenika­/ca odlučuje u parnici, radnom sporu, što je protivno pozitivnom upravnom zakonodavstvu. Takođe, Zakon o zabrani diskriminacije predviđa i upravni postupak, koji za svoj produžetak može imati upravni spor, kao i sudski postupak za zaštitu od diskriminacije. Na ovaj način je moguće (ovisno od toga ko su pokretači postupaka) da se, istovremeno, za istu pravnu situaciju vode i upravni spor i parnični postupak za zaštitu od diskriminacije, što za posljedicu može imati i dvije različite meritorne sudske odluke za istu stvar.

U upravnim sporovima u Bosni i Hercegovini, u pravilu, žalba nije dopuštena, pa su građani uskraćeni za ovaj redovni pravni lijek. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine i Zakon o upravnim sporovima FBiH propisuju da se protiv odluke donesene u upravnom sporu ne može uložiti žalba, da je odluka u upravnom sporu konačna, i da se može pobijati samo vanrednim pravnim lijekovima.

Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske dopušta žalbu samo kada je ona predviđena posebnim propisima, a trenutno to pozitivnim zakonodavstvo Republike Srpske nije propisano. U Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine omogućena je žalba saglasno Zakonu o parničnom postupku i Zakonu o sudovima, o kojoj odlučuje Apelacioni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Član 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama zahtijeva uspostavljanje efikasne žalbe na nivou BiH, čime bi se ostvarila veza sa principom nezavisnosti sudstva kroz pravo na pristup sudu, iz člana 6/1. Evropske konvencije.

Iz ovoga se može zaključiti da upravni spor u kojem nije osigurana žalba kao djelotvoran pravni lijek, nije u skladu sa principom vladavine prava.

Sudovi u upravnom sporu u BiH u pravilu poništavaju nezakonite upravne odluke i vraćaju predmet organu uprave na ponovni upravni postupak. Upravni akti se nekoliko puta mogu poništiti te se suđenje odvija izvan roka koji se može smatrati razumnim. Time se postupa suprotno član 13. Evropske konvencije u vezi sa trajanjem postupka u razumnom roku iz člana 6/1. Evropske konvencije.

Za razliku od ovog spora ograničene jurisdikcije, postoji i spor pune jurisdikcije, čija primjena u upravnom sudovanju u BiH nije u potpunosti isključena. U ovoj vrsti spora, sud, nakon ispunjenja zakonskih uslova, meritorno rješava upravnu stvar, a sudska odluka dolazi na mjesto akta upravnog organa. U BiH samo u zakonom određenim uslovima, sud ne može da bira hoće li voditi spor ograničene, ili pune jurisdikcije, nego je dužan da vodi upravni spor u punoj jurisdikciji. Prema zakonima o upravnim sporovima BiH, RS i BD BiH, usmena rasprava će se održati, ako sud ocijeni da se radi o složenoj upravnoj stvari, ili je rasprava potrebna radi boljeg razjašnjenja stvari. Prema Zakonu o upravnim sporovima FBiH, sud je dužan da pripremi i održi javnu raspravu ako je to stranka zahtijevala u tužbi, ili odgovoru na tužbu, i tada je sud obavezan da odlučuje u sudu pune jurisdikcije. Iz zakona o upravnim sporovima u BiH proizlazi da se primarno treba odlučivati u sporu o zakonitosti, supsidijarno u sporu pune jurisdikcije, a tek nakon toga može uslijediti (na nivou BiH, FBiH i BDBiH, supsidijarna, restriktivna, a u RS dosljedna) primjena odredaba Zakona o parničnom postupku.

Zbog svega toga, u reformi pravosuđa neophodno je izvršiti reformu koja bi reflektovala svu složenost našeg savremenog upravnog sistema i koja bi uključivala poboljšanje kvaliteta odlučivanja sudova u upravnim sporovima. Time bi došlo do zaštite prava građana/ki u postupcima pred organima uprave.

2.8. Apelacioni/Vrhovni sud Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina nema Vrhovni sud koji bi imao instancionu nadležnost u odnosu na sudove nižih političko-teritorijalnih jedinica. Postoji Sud Bosne i Hercegovine koji nije ustavna kategorija, već zakonska. U okviru ovog suda postoji apelaciono odjeljenje koje ima instancionu nadležnost u odnosu na ostala dva, krivično i upravno.

Ovakvom strukturom Suda Bosne i Hercegovine zanemaruju se zahtjevi iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i to iz: člana 6., člana 13. i člana 2. Protokola 7, te iz člana 14., tačka 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (zaštita prava na pravično suđenje, prava na žalbu u krivičnim stvarima i prava na djelotvoran pravni lijek).

Ukoliko bi došlo do formiranja Vrhovnog suda BiH, bilo bi potrebno izmijeniti brojne organizacione i procesne pravne akte, jer bi njegova nadležnost zadirala u nadležnosti vrhovnih sudova entiteta i Apelacionog suda Brčko Distrikta. Ovo je proces kojem bi trebalo težiti u dužem roku, jer zahtijeva dosta vremena i političke volje. U kraćem roku, potrebno je raditi na formiranju posebnog, Apelacionog suda BiH, transformacijom Apelacionog odjeljenja Suda BiH u zasebnu pravosudnu instituciju. Ovakav pristup sugeriše i Preporuka Venecijanske komisije Vijeća Evrope iz Mišljenja o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini.

2.9. Terorizam, ratni zločini i pranje novca

U oblasti borbe protiv terorizma Bosna i Hecegovina je znatno ojačala svoj pravni okvir, usvojivši zakon kojim se kriminalizuje učešće na stranim ratištima i ovaj je zakon počela vrlo rigorozno provoditi procesuirajući kako učesnike, tako i one koji su poticali odlazak na ratišta u Siriji. Ostvarena je i saradnja sa vjerskim zajednicama s ciljem suzbijanja ekstremnih oblika ispoljavanja vjerskih osjećanja.

Bosna i Hercegovina se još uvijek nosi sa teškim bremenom neprocesuiranih ratnih zločina iz 90-ih godina prošlog vijeka. Veliki broj predmeta koji se bave ovom materijom su još uvijek u radu tužilaštava na svim nivoima. Međutim, unatoč povećanju kapaciteta tužilaštava postoje i mnogi drugi faktori koji zaustavljaju napredak ostvaren u ovoj oblasti. Jedna od ključnih činjenica je da veliki broj svjedoka ratnih zločina više ne živi na prostoru BiH, ili su umrli. To dovodi do nemogućnosti tužilaštava da, u postupku istrage, od istih uzmu iskaze na osnovu kojih će nastaviti, ili započeti krivično gonjenje. Ovo se pravda nemogućnošću da svjedok potpiše izjavu koju je dao. Često je svjedok istovremeno i žrtva i oštećeni i jedini dokaz u ovim predmetima. Dakle, umiru i žrtve i svjedoci i njihovi potomci, ali i osumnjičeni. Stoga, nedozvoljeno spor rad na ovim predmetima, stvara naročite i nepopravljive posljedice.

Na prijedlog OSCE Misije u BiH, ova praksa se mijenja i već je nekoliko svjedoka, uz međunarodnu pravnu pomoć, dalo izjave koje se koriste u krivičnim postupcima protiv osumnjičenih za ratne zločine, međutim ovo, osobito u FBiH, su izolovani primjeri, a ne pravilo. Zbog toga je neophodno osigurati da se  svjedocima koji danas žive van BiH i regiona, u fazi istrage, omogući svjedočenje putem video linka, kada god za to postoje pretpostavke. Sudovi, takođe, treba da zauzmu strožiji stav prema institutu sporazuma o priznanju krivnje u pitanjima ratnih zločina.

2.10. Zašita ljudskih prava

Potrebno je osigurati dosljedno provođenje Zakona o zabrani diskriminacije, u smislu potrebe za daljnjom podrškom institucijama nadležnim za provođenje ovog zakona, posebno institucijom Ombudsmana za zaštitu ljudskih prava i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, pri čemu posebnu pažnju zakonodavstva FBiH i RS treba da poklone zaštiti  prava povratnika u smislu zaštite od diskriminacije kod zapošljavanja, te ostvarivanja socijalne i zdravstvene zaštite i prava na obrazovanje. U tom smislu, posebno ističemo uskraćivanje prava na obrazovanje na bosanskom jeziku u entitetu Republika Srpska. Bosna i Hercegovina, kao potpisnica brojnih međunarodnih i regionalnih ugovora o ljudskim pravima, ima obavezu redovnog izvještavanja o njihovom provođenju, kao i obavezu postupanja po preporukama koje joj dostavljaju međunarodni mehanizmi i tijela za nadgledanje pomenutih ugovora. Analiza ovih preporuka, a naročito onih koje dobijamo od mehanizama Ujedinjenih naroda, omogućava jedinstven uvid u probleme i potrebe sistema zaštite i promocije ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Preporuke u oblasti ljudskih prava imaju se uzeti kao temelj na kojem će se razvijati nedostajuća strategija ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Moramo konstatovati da je nemoć institucije Ombudsmana jedan od generatora lošeg provođenja zaštite ljudskih prava u BiH, što konstatuju i izvještaji o napretku BiH u evropskim integracijama, u kojima se konstantno ponavlja opservacija o tome kako se oni koji ignorišu preporuke Ombudsmana, ne suočavaju sa sankcijama.

Iako ljudska prava spadaju u osnovne principe ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, naše društvo je opterećeno problemima kršenja ljudskih prava u svim aspektima života, od širokog niza osnovnih političkih prava učešća, do specifičnih pitanja u oblasti ekonomskih i socijalnih prava. Preciznije, temeljni problem je nedovoljno razvijen institucionalni okvir za promociju i zaštitu sistema ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Slabost institucionalnog okvira direktno omogućava brojne diskriminatorske prakse u različitim društveno-političkim i ekonomskim aspektima života, kojima su naročito izložene sve ranjive i marginalizirane skupine u društvu. Nadalje, društveni kontekst obilježen diskriminatorskim praksama i izraženom socio-ekonomskom nejednakošću vodi ka specifičnim problemima ljudskih prava koji se ogledaju u pojavama poput neometanog pristupa pravosudnom, socijalnom, zdravstvenom i obrazovnom sistemu, kao i fenomenu nasilja u porodici. Međunarodne preporuke ukazuju i na pitanje tranzicijske pravde u pogledu zadovoljavanja preduslova za cjelovito i funkcionalno vođenje sudskih postupaka za počinjene ratne zločine. U preporukama međunarodnih mehanizama utvrđenih međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima redovno su zastupljena pitanja koja se tiču radnih odnosa kao što su, poštivanje ugovornih obaveza, podrška jedinicama za inspekciju rada, rodna jednakost u oblasti rada, radnička prava manjina (posebno Roma), pravo sindikalnog organizovanja i nezaposlenost.

2.11. Borba protiv korupcije

Usvajanjem Strategije za prevenciju korupcije na državnom i entitetskim nivoima, kao i početkom provođenja iste, učinjen je značajan iskorak u smislu institucionalne borbe protiv korupcije. Broj istraga koje su u Bosni i Hercegovini vođene protiv nekih od najviših dužnosnika javne vlasti pokazuju da u tužilaštvima postoji spremnost za suočavanje i sa najsloženijim oblicima koruptivnih krivičnih djela. No, stalne opstrukcije u istragama, manjkavosti koje se ispoljavaju u dokaznom postupku pred sudovima i opća percepcija građana o raširenosti korupcije, pokazuju da još uvijek mnogo toga treba biti učinjeno da bi se na adekvatan način pristupilo borbi protiv ovog društvenog problema.

U institucionalnom smislu, u FBiH još uvijek postoji zastoj u smislu uspostavljanja tijela za borbu protiv korupcije i sprječavanje sukoba interesa, što dovodi do toga da se predmeti sukoba interesa nosioca javnih funkcija ne istražuju.

U budžetu za 2018. godinu su planirana sredstva za početak rada Specijalnog odjela pri Vrhovnom sudu FBiH, odnosno Federalnom tužilaštvu koji bi se bavio ovim pitanjima.

2.12. Preporuke za unapređenje vladavine prava u BiH

Budući da u upravnim sporovima u Bosni i Hercegovini, žalba, u pravilu,  nije dopuštena,  te da se odluka u upravnom sporu može pobijati samo vanrednim pravnim lijekovima, građani BiH su uskraćeni za ovaj redovni pravni lijek. U okviru reforme pravosuđa, stoga je neophodno izvršiti reformu koja bi uključivala mogućnost žalbe  na odluke u upravnim sporovima.

Potrebno je formiranje posebnog, Apelacionog suda BiH, putem transformacije Apelacionog odjeljenja Suda BiH u zasebnu pravosudnu instituciju, što bi moglo predstavljati osnov za uspostavljanje Vrhovnog suda BiH.[2] Ovakav pristup sugeriše i Preporuka Venecijanske komisije Vijeća Evrope iz Mišljenja o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini.

Budući da se Bosna i Hercegovina još uvijek nosi sa teškim bremenom neprocesuiranih ratnih zločina iz 90-ih godina prošlog vijeka, a da se jedan od razloga zbog kojih se na velikom broju predmeta iz ove oblasti još uvijek radi na nivou tužilaštava na svim nivoima, nalazi u činjenici da veliki broj svjedoka ratnih zločina više ne živi na prostoru BiH, neophodno je osigurati svjedocima ratnih zločina koji danas žive van BiH i regiona, da u fazi istrage, svjedoče putem video linka, kada god za to postoje pretpostavke. Sudovi, takođe, treba da zauzmu strožiji stav prema institutu sporazuma o priznanju krivnje u pitanjima ratnih zločina.

Potrebno je osigurati dosljedno provođenje Zakona o zabrani diskriminacije, te posebnu pažnju pokloniti zaštiti prava povratnika u smislu zaštite od diskriminacije kod zapošljavanja i ostvarivanja socijalne zaštite i prava na obrazovanje.

Usvajanjem Strategije za prevenciju korupcije na državnom i entitetskim nivoima, kao i početkom provođenja iste, učinjen je značajan iskorak u smislu institucionalne borbe protiv korupcije, ali tu dinamiku potrebno je održati i unaprijediti kroz poboljšanje istražnog i dokaznog postupka, kao i uspostavom adekvatnog institucionalnog okvira za borbu protiv korupcije.

U oblasti organizacije pravosuđa potrebno je preispitati treba li propisati minimum godina života za obavljanje funkcije sudije/tužioca, ograničiti mandat rukovodilaca pravosudnih institucija;  preispitati sistem glasanja prilikom odlučivanja o imenovanju; ispitati postoji li potreba uvođenja obaveze imenovanja sudije/tužioca na višu instancu imanentno promoviranju na univerzitetu, nakon ispunjenja određenog broja uslova (broj ukinutih odluka, godišnja ocjena o radu) – dakle bez intervjua.

Neophodno je analizirati postoji li potreba prerastanja entitetskih centara za edukaciju sudija i tužilaca u entitetske pravosudne akademije. Potrebno je izvršiti izmjene i dopune disciplinskog postupka s ciljem organizacionih i funkcionalnih izmjena u radu Stalne komisije za etiku VSTV-a BiH i sastavu disciplinskih komisija; pooštriti kriterije za imenovanje na funkciju Glavnog disciplinskog tužioca i disciplinskih tužilaca; propisati pravne posljedice disciplinskih odluka na imenovanje na funkciju sudije/tužioca; uvesti mogućnost žalbe na odluku o obustavi disciplinskog postupka i odluke o odbacivanju disciplinske tužbe); uvesti praksu javnog objavljivanja imovinskih kartona sudija i tužilaca.

U oblasti efikasnijeg rješavanja sporova potrebno je dodatno afirmisati institut sudske nagodbe i medijacije; adekvatnije i brže popunjavati sistematizovana mjesta sudija/tužilaca u pravosudnim institucijama; imenovati veći broj dodatnih sudija na period duži od dvije godine; unaprijediti praksu upućivanje sudija u druge sudove; poboljšati saradnju akademske i pravosudne zajednice.

[1] O finansijskoj nezavisnosti pravosuđa Pravni institut u BiH bavio se u Policy Paperu „Prijedlog ustavne reforme Federacije BiH“ iz 2012. godine. Projekat podržala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u BiH. Dostupno na: http://lawinstitute.ba/docs-en/The%20proposal%20of%20Constitutional%20reform%20of%20the%20Federation%20of%20BiH.pdf.

[2] Pravni institut u BiH uz podršku VSTV-a BiH i SDC-a 2012. godine implementairao je projekat pod nazivom “Zagovaranje uspostavljanja apelacionog/vrhovnog suda Bosne i Hercegovine“.


Molimo vas da vaše komentare i sugestije dostavite elektronskim putem preko ove platforme.